Isadora Duncan (1878.-1927.), velika američka plesačica, supruga ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, prešla je Atlantik da bi došla u središte europske umjetnosti, u Pariz. Iz te je metropole krenula u Berlin i najzad u Beč gdje je, tijekom jedne plesne priredbe namjenjene malom broju izabranih, upoznala kazališnog poduzetnika Alexandera Grossa koji joj je ponudio nastup u Budimpešti.Svojom mladošću i ljepotom plesa Isadora je osvojila cijelu Mađarsku, no, ubrzo je shrvana dubokom duševnom potišćenošću zbog nesretne ljubavi tražila ozdravljenje u toplicama Marianske Lazne i Karlovym-Varyma, zaklinjući se samoj sebi kako nikada više neće žrtvovati svoju umjetnost ljubavi. Vratila se na pozornicu i ponovo osvojila publikusvojim gracijoznim pokretima, svojom nenadmašnom umjetnošću. Upravo u tome je razdoblju - na početku dvadesetog stoljeća, kada se nalazila na vrhuncu uspjeha i u cvatu mladosti - poželjela posjetiti već odavno glasovito kupališno mjesto - Opatiju. Bilo je to 1902. godine. O svome boravku u Opatiji, kamo je došla sa svojom sestrom Elisabetom, ostavila nam je dragocjeno svjedočanstvo u XIV. poglavlju svojih "Memoara". Čitamo: "Elisabeta i ja skoknule smo u Opatiju, gdje je sve bilo puno, tako da nismo odmah mogle naći smještaj. U malom i mirnom kupališnom mjestu, ubrzo smo privukle pozornost javnosti, pa smo čak zainteresirale i nadvojvodu Ludviga Viktora, brata austrijskoga cara, koji se ondje nalazio na lječenju morskim kupkama. Jednoga nas je dana ljubazno pozdravio, nazvavši me imenom, te nas je pozvao u vrt svoje ville, nedaleko od hotela Stephanie. Iako je sve izgledalo posve nevino, ipak je taj posjet izazvao znatan skandal u dvorskim krugovima..." "Ispred prozora naše ville rasla je palma koja je privukla svu našu pozornost jer dosad nisam nikada vidjela rasti palmu u slobodi. Svakoga sam dana promatrala njezine velečanstvene listove kako podrhtavaju na jutarnjem povjetarcu. Od te sam palme preuzela ono lagano podrhtavanje ramena, ruku i grudiju u kojem su moje oponašavateljice u plesu toliko pretjerivale ; one su zaboravile vratiti se prvobitnome izvoru, slijediti palmina lišća i preobličiti u sebi ono što su vidjele, prije nego to izvedu na sceni. Promatrajući onu palmu, pokadkada me je napuštala svaka pomisao na umjetnost, a u mojemu su sjećanju ostajali sami dirljivi stihovi Heiricha Heinea". U onoj dobi, u 24. godini, Isadora je (ali je već doživjela potpun uspjeh) na početku svoje slavne karijere. Svoje je misli usredočila na umjetnost plesa, čije je korjene tražila u prirodi što je okružuje. U Opatiji je upoznala pravu ljepotu krajolika, bujanje života; sve ju je oduševljavalo, pohlepno je upijala svako očitovanje života i ljepote, dolazilo li ono s mora, iz biljnog svijeta ili iz planina u zaleđu. Za svoju je umjetnost znala iskoristiti jednu jednostavnu palmu, onu opatijsku, koja je, zahvaljujući njoj, Isadori, ušla u povijest plesne umjetnosti. Tko zna po koji ju je puta spominjala u godinama kada je živjela u Rusiji, gdje je osnovala plesnu školu na poziv sovjetske vlade. Ali nije mogla ne spomenuti svoje sretne opatijske dane za dugačkih razgovora sa svojim suprugom-pjesnikom. Tko zna, možda te opatijske palme i nisu, obične.